Disleksija je poremećaj učenja koji pogađa otprilike jedno od petoro djece. Za djecu s disleksijom rana intervencija izuzetno je važna kojoj prethodi prepoznavanje problema - rana identifikacija.

U ranom djetinjstvu znakovi disleksije uključuju pogreške u izražavanju. Dijete se može mučiti s imenovanjem poznatih predmeta, može imati poteškoća s rimovanjem i nizovima te problema u praćenju uputa s više koraka.

Jedna od najčešćih zabluda koje se odnose na disleksiju jeste da ljudi samo mijenjaju slova dok čitaju. Iako je to djelimično tačno, ta pogrešna percepcija često dovodi do toga da se disleksija pogrešno zamijeni s drugim poteškoćama u učenju ili da ostane nezapažena.

Bendžamin Pavers iz Udruženja za disleksiju smatra da rano prepoznavanje znakova disleksije može značajno uticati na djetetovo obrazovanje. Ako se stanje na vrijeme prepozna, djeca će s vremenom postići sposobnost čitanja na nivou ostalih vršnjaka.

U nižim razredima, djeca s disleksijom mogu imati problema s pamćenjem naziva slova i njihovih zvukova. Zbunjuju ih slova koja izgledaju ili zvuče slično, muče se kada čitaju poznate riječi, mijenjaju riječi pri čitanju naglas, imaju pravopisne teškoće i teško odvajaju pojedinačne glasove u riječima ili ne mogu da spoje slova u riječ.

U višim razredima može doći do brkanja ili preskakanja kraćih riječi, javljaju se poteškoće u usvajanju novih riječi. Dijete može imati problema s prepoznavanjem uobičajenih riječi, muči se da objasni šta se dogodilo u priči. Karakteristike disleksije su i loš pravopis i izbjegavanje čitanja kad god je to moguće, ili frustracija i uzrujanost tokom čitanja.

Pedagozi i psiholozi obučeni su za prepoznavanje disleksije. Roditelji bi, takođe, trebali blisko surađivati s učiteljima, pedijatrima i, ako je potrebno, s drugim medicinskim stručnjacima, uključujući neuropsihologe i logopede, ako sumnjaju da njihovo dijete ima disleksiju.

Izvor: Radio Titograd

Pripremila: Dajana Vuković